Arefatsku kućicu,
Nek’ za tvoju dušicu
Jedan melek sazida,
Nek je zlatom nagizda.

U njoj neka stanuju,
I povazadan druguju
Srca onih ašika,
Koja traže Ma’šuka.

Još Arefat miriše
Od ljepote Havine.
“O Ademe, kad ćeš doć’?
Kad će crna noćca proć’?”

Melek s neba doleće,
Noćca istom svanut će,
Adem Havu ugleda,
Na vrh Brda Rahmeta…

Suze aška potekle,
Kad su duše srele se..
Ašik svaki povazdan,
Išće gdje je Tvoj đerdan…