Kada Adem zemlji panu,
brez Dženneta svog ostanu,
mrak bijaše sve do kraja,
nigdje sunčevog treptaja!

Sa sto tuga i uzdaha
pita: “Gdje je moja Hava?”
Vesvesa ga prevarila,
Havu crna noć sakrila!

Tad se sjeti otac Adem
pa na sedždu Rabbu pade,
diže podlaktice mlade
pa kroz suze zborit stade:

“Rabbi, ja sam griješan sade,
sihirbaz mi se prikrade;
ako milost mi ne dadeš,
‘vako ostaću bez nade!”

I tad, potlje tog sabaha,
potlje tobe, tog uzdaha,
pomoli se sa istoka
Sunce nježnog lica, oka…

I na brdu Arefatu,
povijenu na rekjatu,
svoju milu Havu viđe
pa do njenih stopa priđe…